Životna priča

Finalista šoua “Operacija trijumf“ koji je bitku za pobjedu izgubio od Adnana Babajića, Vukašin Brajić oduvijek je želio da se bavi muzikom. Zbog te svoje želje, tokom srednjoškolskih dana često je dolazio u sukob sa roditeljima, prije svega s ocem, jer ga u tome nisu podržavali. Majka Dušanka i tata Sima željeli su da se njihov prvenac posveti školovanju, a Vukašin je na kraju popustio, našao je najbolje rješenje i ispunio očekivanja svojih najbližih. Bavio se muzikom, svirao po lokalima ali i priveo kraju studiranje na Učiteljskom fakultetu u Negotinu. Sada, kada je “Operacija trijumf“ završena, osim što će se ozbiljno posvetiti pjevanju u planu mu je i da diplomira.
“Prezadovoljni smo zato što se Vukašin pokazao onakvim kakav jeste. Pratili smo 'Operaciju trijumf' putem interneta, odnosno lajvstrima, jer smo jedino tako mogli da gledamo Vukašina puna 24 časa. Mislim da ima razlike između neprekidnog gledanja i onoga šta se vidi u dnevnim emisijama. Zaista nemamo nijednu primjedbu na račun Vukašinovog ponašanja a i nije uradio ništa zbog čega bi se stidjeli. Pogotovo smo zadovoljni njegovim radom i napretkom“, priča mama Dušanka.
Njegova mama ne krije da u početku ni ona niti njen muž nisu mogli da razumiju Vukašinovu želju da mu životni poziv bude muzika. Otac mu je stalno govorio da se od toga ne živi, te da škola mora da mu bude na prvom mjestu.
“Oduvijek mu je glavni put bio muzika, što mi nismo mogli da shvatimo. Nastojali smo da ga usmjerimo da završi školu, studirao je na Učiteljskom fakultetu, ostalo mu je da uradi diplomski rad da bi postao profesor razredne nastave. Tokom njegove srednje škole dolazili smo često u sukob sa njim. Tada je pokazivao veliki bunt. Njegova želja bila je da napreduje u muzici, da nešto radi, a naša težnja bila je da on bude što bolji u školi, da može da upiše što bolji fakultet. Bunio se i dolazilo je do rasprava. Vukašin je znao i da pobjegne od kuće. Odlazio bi kod svog kuma. Zvala bih onda njegovu mamu koja mi je govorila da je sve u redu. Bilo je takvih situacija ali ja to smatram normalnim dječijim ponašanjem. Bilo mi je bitno da je iskren, da kaže ono što misli i šta želi. Ta njegova iskrenost vidjela se i na Akademiji. U trećem razredu gimnazije uzeo je papir iz sveske i napisao je kao neko pismo u kome garantuje da će postići uspjeh u muzici, da će se baviti tim poslom koji voli, da će od toga da živi, da ne smatra da treba da nosi džakove i da kopa kanale, već da će se snaći u tome što želi. Obojica su to potpisali. Dugo sam čuvala to pismo ali sam ga prije dvije godine, kada smo se selili, izgubila“, nastavlja gospođa Brajić.
Sa nepunih devetnaest godina, Vukašin je otišao od kuće. Ne, kako se priča, zato što se posvađao sa ocem, već da studira. Pokušao je da upiše Učiteljski fakultet u Beogradu, nije uspio pa ga je upisao u Negotinu. Roditelji su ga ispratili i našli mu stan, a cimer mu je bio gitarista jednog benda, i uz njega je Vukašin i usavršio sviranje gitare.